Sveta Cecilija štovala se već u 4. i 5. stoljeću poslije Krista. Njezino ime nađeno je u
najstarijim popisima mučenika. Međutim, njezin životopis se ne temelji na
povijesnim činjenicama, nego na pobožnoj legendi.
Prema legendi, sveta Cecilija (rođena poč. 3. st. u Rimu) podrijetlom iz patricijske
obitelji, prije smrti svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi, na kojem je
mjestu danas bazilika u Trastevereu. Svetica je odgojena kao kršćanka. Svoje
djevičanstvo je zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s mladim
plemićem Valerijanom, poganinom, kojemu je otvoreno, na sam dan vjenčanja,
priznala da je kršćanka te da se na poseban način zavjetovala Bogu i da ima kraj
sebe anđela koji joj pomaže održati to obećanje, i koji bi ga kaznio ako bi pokušao
prekršiti njezin zavjet. No, ako je bude poslušao Bog će ga nagraditi. Valerijan je, ne
samo pristao na održanje zavjeta, nego se poželio krstiti. Krstio ga je i poučio papa
Urban I. (222.g. – 230.g.) skriven u katakombama zbog progona kršćana.
Na povratku s krštenja oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i
ljiljana. Nedugo poslije i Valerijanov brat Tiburcije se krstio te su obojica, nakon što
su odbila žrtvovati rimskim bogovima, osuđeni na smrt kao kršćani, zajedno s
obraćenim rimskim časnikom Maximusom. Cecilija ih je pokopala, nakon čega je i
sama uhvaćena i dovedena pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njezinoj vlastitoj
kući, s namjerom da se tamo uguši, no ona je ostala neozlijeđena. Ponovo je
osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg
zamaha. Četvrti put više nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živa tri
dana, za to je vrijeme uspjela svoju kuću i sva dobra ostaviti Crkvi i siromasima. Kad
više nije mogla riječima ispovijedati vjeru, pokazala je to prstima (vjera u trojedinog
Boga, s tri prsta na jednoj i s jednim na drugoj ruci), onako kako je možemo vidjeti u
Madernovoj skulpturi. Zahvaljujući njezinu odvažnom svjedočenju i ispovijedanju
vjere obratilo se oko 400 ljudi, koje je zatim papa Urban krstio.
Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu «kriptu papa».
Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao
prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Krajem 16. stoljeća sarkofag je svete Cecilije
ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću
od svile i zlata.
Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna
reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija
toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je
svetičino tijelo najprije ondje počivalo.
Smatralo se da je Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti
anđeosko pjevanje. Govorilo se da može svirati na svakom glazbalu. Zato se časti
kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu,
pjevajući ili svirajući na kakvu glazbalu. Posebna su joj oznaka orgulje. Ponekad se
pojavljuje s tri ožiljka na zatiljku. Na glavi ili u njezinoj blizini često joj je kruna od
bijelih ili crvenih ruža.