Sveta Cecilija štovala se već u 4. i 5. stoljeću poslije Krista. Njezino ime nađeno je u 

najstarijim popisima mučenika. Međutim, njezin životopis se ne temelji na 

povijesnim činjenicama, nego na pobožnoj legendi.

Prema legendi, sveta Cecilija (rođena poč. 3. st. u Rimu) podrijetlom iz patricijske 

obitelji, prije smrti svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi, na kojem je 

mjestu danas bazilika u Trastevereu. Svetica je odgojena kao kršćanka. Svoje 

djevičanstvo je zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s mladim 

plemićem Valerijanom, poganinom, kojemu je otvoreno, na sam dan vjenčanja, 

priznala da je kršćanka te da se na poseban način zavjetovala Bogu i da ima kraj 

sebe anđela koji joj pomaže održati to obećanje, i koji bi ga kaznio ako bi pokušao 

prekršiti njezin zavjet. No, ako je bude poslušao Bog će ga nagraditi. Valerijan je, ne 

samo pristao na održanje zavjeta, nego se poželio krstiti. Krstio ga je i poučio papa 

Urban I. (222.g. – 230.g.) skriven u katakombama zbog progona kršćana.

Na povratku s krštenja oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i 

ljiljana. Nedugo poslije i Valerijanov brat Tiburcije se krstio te su obojica, nakon što 

su odbila žrtvovati rimskim bogovima, osuđeni na smrt kao kršćani, zajedno s 

obraćenim rimskim časnikom Maximusom. Cecilija ih je pokopala, nakon čega je i 

sama uhvaćena i dovedena pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njezinoj vlastitoj 

kući, s namjerom da se tamo uguši, no ona je ostala neozlijeđena. Ponovo je 

osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg 

zamaha. Četvrti put više nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živa tri 

dana, za to je vrijeme uspjela svoju kuću i sva dobra ostaviti Crkvi i siromasima. Kad 

više nije mogla riječima ispovijedati vjeru, pokazala je to prstima (vjera u trojedinog 

Boga, s tri prsta na jednoj i s jednim na drugoj ruci), onako kako je možemo vidjeti u 

Madernovoj skulpturi. Zahvaljujući njezinu odvažnom svjedočenju i ispovijedanju 

vjere obratilo se oko 400 ljudi, koje je zatim papa Urban krstio.

Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu «kriptu papa». 

Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao 

prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Krajem 16. stoljeća sarkofag je svete Cecilije 

ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću 

od svile i zlata.

Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna 

reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija 

toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je 

svetičino tijelo najprije ondje počivalo.

Smatralo se da je Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti 

anđeosko pjevanje. Govorilo se da može svirati na svakom glazbalu. Zato se časti 

kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu, 

pjevajući ili svirajući na kakvu glazbalu. Posebna su joj oznaka orgulje. Ponekad se 

pojavljuje s tri ožiljka na zatiljku. Na glavi ili u njezinoj blizini često joj je kruna od 

bijelih ili crvenih ruža.